1. Iako naši župljani vjerojatno znaju već dosta toga o vama posredstvom drugih medija, molimo vas da nam za početak razgovora kažete nešto o sebi.

Rođen sam 6. listopada 1969. godine u osječkoj bolnici kao drugo dijete u obitelji. Majka Gabrijela profesorica je kemije, a otac Slavko liječnik. Starija sestra Branka s obitelji sada živi u Novoj Gradišci, a mlađa, Zrinka, sa svojom obitelji u Zagrebu.

U Našicama sam završio osnovnu školu i srednju školu prirodoslovno-matematičkog smjera, a  1988. godine upisao sam se na Šumarski fakultet u Zagrebu.

Nažalost, vrijeme moga studiranja bilo je obilježeno ratnim zbivanjima. Tijekom jeseni 1991. godine, kao apsolvent šumarstva, nisam mogao pasivno promatrati stradanja svoga naroda, pa sam se dragovoljno uključio u obranu domovine, najprije kao pripadnik studentske sportske čete i Narodne zaštite. U veljači 1992. godine pristupio sam I. Gardijskoj brigadi i gotovo tri godine proveo u Tigrovima kao instruktor za orijentaciju i alpinizam u satniji Gorski zdrug.

Godina 1995. ostala mi je u lijepom sjećanju. Osim što je označila slobodnu Hrvatsku, te godine sam se i oženio, sa suprugom Natašom dobio kćerkicu Teu, diplomirao i stekao zvanje diplomiranog inženjera šumarstva te se zaposlio u Upravi šuma Našice. Dvije godine poslije rodio mi se i sin Luka.

U struci sam relativno brzo napredovao. Početkom 2004. godine završio sam poslijediplomski studij na Šumarskom fakultetu te stekao zvanje magistar. U Upravi šuma Našice, jednoj od najboljih od šesnaest uprava u poduzeću «Hrvatske šume», obnašao sam dužnost rukovoditelja Proizvodnog odjela i pomoćnika upravitelja Uprave šuma.

Na lanjskim lokalnim izborima imao sam čast biti na izbornoj listi koalicije HDZ-HSLS kao nestranački kandidat. Postao sam član Gradskog vijeća, pa Gradskog poglavarstva našega grada. U međuvremenu sam, kao aktivni član, pristupio Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Izražavanjem želje i povratkom dosadašnjeg gradonačelnika dr. Zdravka Rončevića na radno mjesto u našičkoj bolnici, imenovan sam gradonačelnikom i, evo, sad sam tu, odgovaram na vaša pitanja.

 2. Sjećam se da smo kao srednjoškolci imali istog vjeroučitelja, fra Ivana Lončara, sjećam se hodočašća u Međugorje 1990. godine. Kako vi pamtite to vrijeme svoga mladenačkog i vjerničkog života?

 Ovo me je pitanje zaista ugodno iznenadilo! To hodočašće u Međugorje ostalo mi je duboko usađeno u pamćenje, čak mogu reći da me je na neki način i obilježilo.

Često sam se, pogotovo tijekom ratnih teškoća, prisjećao tih trenutaka provedenih na hodočašću. U sebi bih proživljavao trenutke bdijenja na utrnulim koljenima i s pjesmom na usnama na svim mogućim i nemogućim jezicima, druženja i pjevanja oko vatre, te tihog križnog puta na Križevac. I danas mi ponekad kroz tijelo prostruji taj poznati osjećaj spokoja i zajedništva.

 3. Zna se da svirate, pjevate, da ste bili aktivni član HKD «Lisinski» no malo ljudi zna da ste svoje studentske dane proveli pjevajući u studentskom zboru «Oaza» koji djeluje u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. (nešto o zboru, svom iskustvu u njemu)

 Tako je! S osam godina počeo sam plesati u folklornoj sekciji u HKD «Lisinski», s 11 godina zasvirao sam u školskom tamburaškom orkestru, te s trinaest godina u tamburaškom orkestru HKD «Lisinski». U to vrijeme «Lisinski» je bio stup kulturnog i glazbenog života u gradu. Probe su bile vrlo česte i dugotrajne, no nimalo naporne, uz ugodna druženja i učestale nastupe. Odlaskom na studij u Zagreb nastavio sam neko vrijeme svirati u KUD «Novi Zagreb», poluprofesionalnom folklornom društvu, no ubrzo su me fakultetske obaveze odvojile od drage navike.

Tijekom boravka u Zagrebu s prijateljima s fakulteta i studentskog doma običavao sam posjećivati studentski vjeronauk i predavanja patera Stjepana Fridla u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici. Nedjeljom u deset sati slavila se i studentska sveta misa koju su  uljepšavali mladi glazbenici i pjevači, članovi zbora «Oaza». Zadivila me kvaliteta njihova umijeća koje je odisalo prijateljstvom i zajedništvom. Samoinicijativno sam se pojavio na njihovoj probi, svidio im se i tako sve je počelo.  To razdoblje bilo je obilježeno čestim probama i druženjima, nastupima na misama i po župama, čak i u remetinečkom zatvoru. Naučio sam pjevati niz prekrasnih pjesama, upoznao divne ljude koje ću pamtiti do kraja života. Često na nedjeljnoj misi u devet sati, kada krene poznata pjesma, misli i molitvu prenesem u Palmotićevu.

 4. Danas se puno priča o potrebi da se mladi sve više uključe u razne sportske aktivnosti koje im se nude u našem gradu. Vi dolazite iz obitelji koja se aktivno bavi sportom, planinarenjem. Možemo reći da ste imali priliku odrastati u okružju zdravog duha i zdravog tijela. Koliko je takav način odrastanja imao utjecaja na vaš kasniji odnos prema obavezama, poslu, ljudima? Uspijevate li se još uvijek baviti sportom?

 Ljubav prema sportu davno su mi usadili roditelji. Vrlo rano, već sa sedam godina, počeo sam trčati. Ispočetka je to bilo trčkaranje uz oca koji se ozbiljno bavio dugoprugaškim trčanjem i niz godina bio moj uzor. Zaredali su češći treninzi, natjecanja i ubrzo mi je to postao sastavni dio života. S osamnaest godina već sam imao iza sebe niz utrka i rezultata, te dva istrčana maratona (42,2 km) na Plitvicama. Uz to, otkad znam za sebe, roditelji su sestre i mene vodili na planinarenja što je, osim na zdravstvene i tjelesne predispozicije, utjecalo na stjecanje znanja i upoznavanje svih naših krajeva i vjerojatno je temelj moje iskrene ljubavi prema svojoj zemlji i narodu. Česti boravci u prirodi i šumi zasigurno su uvjetovali i odabir moga zvanja.

U Zagrebu sam uspio spojiti trčanje i planinarstvo, uključivši se u vrlo zahtjevan individualni sport – orijentacijsko trčanje. U nepunih godinu dana postao sam dio stalne postave orijentacijskog kluba «Vihor», a uskoro i član reprezentacije Hrvatske. Početkom rata praktično se cijeli reprezentativni sastav uključio u obranu Hrvatske. Osnovana je samostalna satnija Gorski zdrug u sastavu I. gardijske brigade u kojoj smo, kao instruktori za snalaženje u brdskim i planinskim uvjetima borbe, ostali gotovo tri godine. Neki kolege ostali su u sastavu oružanih snaga i danas aktivno djeluju u Uredu za vojni sport i međunarodnu suradnju pri Ministarstvu obrane. Ja sam se odlučio vratiti svojoj struci i, mogu reći, nisam nimalo pogriješio.

Osvrnuvši se unazad vidim da mi je bavljenje sportom, uz odličnu kondiciju i spremnost na sve moguće izazove, proželo cijeli dosadašnji život. Sve što mi se u životu značajno događalo, bilo je na neki način povezano sportom.

Ljubav prema sportu prenosim i na svoju djecu, a u tome im pokušavam dati vlastiti primjer. Danas mi sport znači mogućnost opuštanja, i psihičkog i fizičkog. Često me možete vidjeti kako trkom prolazim kroz Našice, za lijepih dana dugo uživam na svom brdskom biciklu, obožavam tenis, a odnedavno sam se vratio i ljubavi iz djetinjstva – stolnom tenisu.

 5. Niste profesionalni političar, ali ste vjernik u politici. Mnogi vjernici strogo razdvajaju vjeru od politike. Može li se to? Zašto ste se vi odlučili u politici angažirati i kako se kao vjernik u njoj «snalazite»?

 Svakako nisam profesionalni političar, iako dužnost gradonačelnika obavljam profesionalno, što znači da sam privremeno morao napustiti dosadašnji posao. No ljubav prema šumarstvu i dalje je vrlo jaka i svakodnevno sam u vezi s kolegama u Upravi šuma dijeleći s njima sve njihove teškoće i radosti.

Dužnosti gradonačelnika pristupam s istim žarom i zalaganjem kao i dosadašnjem poslu. Mjesto tehničkog direktora u našičkoj upravi bilo je izuzetno zahtjevno i angažirano, s nizom operativnih problema čije rješenje se nije moglo i smjelo odgađati.

Svoje vjerništvo nisam ni tada niti mogao niti htio razdvojiti od posla. Uvijek sam smatrao da biti vjernik znači biti to u svakom trenutku, pri svakoj odluci i stavu.

Životni prioriteti uvijek su mi bili moja obitelj i moje zanimanje. Kada su mi djeca krenula u školu, a ja sam, magistriravši, u sebi zadovoljio osobne stručne ambicije, odlučio sam se posvetiti drugima oko sebe. Volim svoj grad i sugrađane i ne mogu i ne želim zamisliti da bih živio negdje drugdje. Puno godina proveo sam u Zagrebu, odbio niz mogućnosti da se tamo i skrasim, sa suprugom proživio i dio života izvan Hrvatske, u Frankfurtu, u trenucima kada sam bio bez posla (i to sam iskustvo proživio poslije pripravničkog staža). Bez obzira na ugodno iskustvo života u takvom jednom vrlo organiziranom gradu i na činjenicu da su mi se tamo rodila djeca, supruga i ja iskoristili smo prvu ukazanu priliku i vratili se u Našice, među svoje.

Našice su prekrasan mali gradić, u kojem svatko može zadovoljiti gotovo sve svoje kulturne, društvene i sportske potrebe. Svi se poznamo i živimo kao velika obitelj. Nažalost i kroz ovo kratko vrijeme upoznao sam niz problema s kojima se susreću naši sugrađani i, susjedi. Uglavnom su to problemi socijalnog karaktera gdje ljudi, najčešće ne svojom krivnjom, teško žive i podnose svakodnevicu. U kontaktu s njima mogu reagirati jedino i samo kao vjernik, razumjeti njihov problem, pružiti im utjehu i pomoći koliko god mogu. Najgora je nemoć koju ponekad moram priznati pred takvim problemom. Na svima nama je da prepoznamo potrebe bližnjih i pokušamo pomoći. Nekad je dovoljna i lijepa riječ i mali znak pažnje.

Već sam jednom spomenuo da nije dovoljno prema drugima postupati onako kako bismo htjeli da drugi postupaju prema nama. Prema drugima bismo se morali truditi biti bolji nego oni prema nama, tada ćemo imati raj na zemlji.

 6. Tek ste kratko vrijeme gradonačelnik, ali imate puno obaveza koje su dio vaše službe. Ljudi očekuju gradonačelnika vidjeti svugdje. Koliko vremena uspijete provesti sa svojom obitelji?

Pa, gledajte, odgovor na to pitanje dao mi je moj sinčić uoči prošlog Božića. U to vrijeme, uz posao tehničkog direktora, bio sam i član Gradskog poglavarstva i pomalo preuzimao određena zaduženja. U školi su djeca pripremala božićne čestitke članovima svojih obitelji, a Luka je zaželio sljedeće:

Draga mama, želim da brzo ozdraviš (supruga u zadnje vrijeme ima određenih zdravstvenih poteškoća), seko želim da budeš dobra (ne znam zašto, Tea je i predobra), tata želim da budeš više sa mnom!

Ta čestitka prilično me pogodila, do tada nisam shvaćao koliko malo vremena sam provodio s njima. Često bih naišao kući, vidio ih u prolazu između dviju obaveza i eventualno ih stigao poljubiti za laku noć. Imao sam osjećaj da sam stalno tu negdje, blizu njih, ne shvaćajući njihove potrebe i način gledanja. Nakon toga pokušao sam radikalno smanjiti aktivnosti izvan redovitih obaveza koje nameće posao.

Dolaskom na mjesto gradonačelnika često mi se posao podudara s mojim vlastitim potrebama, i ono što mi je nekad bila ugodna, neobvezujuća aktivnost sada mi je ugodna dužnost i obaveza, i upravo to spajanje ugodnoga i korisnoga mi je najljepši dio novoga posla. Kad god je to moguće, u svoje aktivnosti uključujem i svoju suprugu i djecu, a moram priznati da i oni shvaćaju moju trenutnu odgovornost i podržavaju me u tome. Ponekad nismo ni svjesni koliko duboko djeca u sebi proživljavaju određene situacije. Tako me moj Luka, nakon imenovanja gradonačelnikom, iznenadio pitanjem: Tata, a što ćemo mi tebi sada biti?»

 Gradonačelniče, hvala Vam.....